Da li smo se zatvorili u ljušturu tromosti? Da li smo dovoljno uradili da motivišemo mlade, da postanu dio globalnog društva? Koliko su oni spremni da budu konkurencija slobodnim evropljanima? Da li mladi u Crnoj Gori imaju iste probleme kao i u EU? Koliko i oni rade na svojim kapacitetima da budu konkurentniji na tržištu rada? Sve ovo su pitanja koja ostavljaju široko polje za diskusiju o stanju, izazovima i perspektivama mladih - kako u Crnoj Gori, tako i u ostalim zemljama regiona i EU.

Globalna ekonomska kriza zahvatila je sve segmente društva. Isplivalo je na površini ono šta je bilo očigledno, isplivali su problemi ali i prilike za dalji rast. Kako u Crnoj Gori, tako i u EU, marginalizovane i/ili osjetljive grupe su bile prve na udaru, one su i najviše trpjele posljedice krize. Tako su mladi, u većini zemalja osjetili snažan negativan trend, osjetili gorčinu vođenja ekonomskih politika, ali i osjetili gorčinu stvarnog tržišta. Možda je to i ispravan način da kroz teške trenutke pronađu sebe, kristališu svoj put i pronađu se na tržištu rada. Ovo je sigurno trenutak kad upravo mladi trebaju da razmišljaju o tome, šta mogu raditi a da to tržište već ne pokriva, jer da bi uspjeli, moraju biti drugačiji, moraju biti korak ispred konkurencije. Za naše prostore, mladi moraju shvatiti da formalno obrazovanje više ne predstavlja jedini uslov za zaposlenje. Dodatna nadogradnja njihovih vještina, praćenje tržišta i ono što im daje prednost u odnosu na druge i mnogi drugi segmenti su sada na cijeni. U vremenu globalizacije, poslodavac ne prihvata inertnost zaposlenih, i iako on obezbjeđuje obuke, mladi moraju sami tražiti prilike, kojih je danas sve više, da steknu znanja koja mogu primijeniti i prvog radnog dana!

Statistički podaci pokazuju da postoji problem u zapošljavanju mladih. Kazuju nam da je stopa nezaposlenosti te grupe viša od 41%, istraživanje Međunarodne organizacije rada, tj Ankete o tranziciji od škole do posla pokazuje da je mladoj osobi u prosjeku potrebno 20,8 mjeseci od perioda završetka školovanja do prvog posla koji se smatra ili stabilnim ili zadovoljavajućim. Da li sve ovo možemo povezati sa razmišljanjem mladih, gdje 90% njih želi zaposlenje za zaradu, ne želi da rizikuje u drugim segmentima?

Šta je problem sa privatnim sektorom i percepcijom mladih? Da li zaista još uvijek živimo u ubjeđenju da je državni posao vječan i najprofitabilniji? Situacija je takva da velika većina njih upravo sanja samo takav posao. Zaista se osjeća još uvijek duh starih vremena i uticaj sistema koji je nekad bio na snazi na ovim područjima. U tom dijelu treba kriviti i porodicu, kao okosnicu društva, što je blokirala duh individualizma i slobode i što je usadila upravo to vjerovanje da je državni posao vječan, siguran i jedini dobar za njihova pokoljenja, što je usadila ideju kolektivizma, kolektivizma koji uništava ljudsko promišljanje a samim tim i stvaralaštvo. Moram priznati da je to vrijeme završeno. Da smo kao sistem, nadam se, postali dovoljno atraktivni da mladi više ne razmišljaju tako, da shvate da je njihova budućnost privatni sektor, sektor koji doprinosi razvoju društva, jedini segment koji može da nam pruži satisfakciju da svoju ideju i želju pretočimo u realnost, da živimo svoj a ne tuđi život.

Jedini odgovor na ovo stanje je upravo promocija preduzetništva, stvaranje ambijenta koji će biti stimulativan kako za mlade tako i za sve ostale činioce društva da rizikuju sa realizacijom svoje idejom. Da li je taj rizik stvarno velik? Jeste… Da li mogu pogriješiti? Možemo… Ali da li ćete tu stati ili ćemo probati ponovo. To je ono što odvaja uspješnje preduzetnike od onih koji to nisu! To je ono što odvaja ljude sa iskrom u očima u odnosu na tzv. ‚‚spavače" koji usporavaju reforme i promjene društva.

A da mladi imaju dobre ideje, da imaju inicijative pokazuje i veliki broj primjera onih koji su uspjeli van Crne Gore. To su svi oni koji su vođeni svojom inovativnom idejom, sada uspješni u velikom broju država, oni gdje vode najjače korporacije i stvaraju najinovativnije proizvode današnjice. Da li su oni pametniji od Vas? Nisu sigurno, to su iste osobe koje su u našem društvu bile dosta inertne. Iste osobe koje nisu, u društvu navike sigurnosti, htjele da rizikuju. Upravo to je ono što ih je odvojilo od Vas. Prihvatanje rizika. Naravno nije se lako usuditi na taj korak.

Ipak, svi akteri u društvu treba da ulože dodatne napore da se stvori sistem gdje će upravo preduzetništvo i otvaranje sopstvenih preduzeća biti prioritet mladih. Prvi korak za to jeste i kreiranje poslovnog ambijenta koji će biti stimulativan, koji im neće stvarati dodatne probleme i vući ih u razmišljanje da odustanu od svoje, možda po njihovom mišljenju, slabašne ideje. Šta to zapravo znači? To znači poslovni sistem u kojem će mladi u svakom trenutku znati šta ih očekuje (stabilan regulatorni okvir), povoljan pristup finansijskim sredstvima (garantni fondovi, povoljniji komercijalni krediti …), sistem tehničko/administrativne pomoći (savjetovališta i slično), konkurentno tržište (suzbijanje neformalne ekonomije), pravednost i jednakost i naravno jednostavnija i brža administracija. Ovo su samo neki od faktora koji mogu stimulisati mlade, da u značajnoj mjeri promijene svoja razmišljanja i djelovanje, a samim tim i da utiču na dalji smjer i intenzitet razvoja Crne Gore.

Nadam se da mladi shvataju da u starosti nema povratka, da je ovo trenutak koji moraju iskoristiti i da trenutne njihove aktivnosti kreiraju njihovu budućnost. I samo oni, koji su spremni da mijenjaju, oni koji su spremni da prihvate rizik, mogu uspjeti. Oduvjek je važilo da je obaveza mladih da mijenjaju svijet! Junaštvo i prihvatanje izazova je kroz istoriju karakteristika Crnogoraca, samim tim, nadam se da će i mladi konačno prihvatiti rizik i krenuti u izgradnju svoje evropske budućnosti.