Unije poslodavaca Crne Gore pozdravlja odluku Ustavnog suda Crne Gore u slučaju kompanije Remid vis kojom se ukida presuda Vrhovnog suda i predmet vraća na ponovni postupak i odlučivanje. Ovaj slučaj je vremenom postao simbol interakcije privrede i javne uprave – nove vrijednost i impulsa razvoja sa neefikasnošću i nedomaćinskim odnosom. Stoga je posebno dobrodošao ovaj pozitivan signal od strane Ustavnog suda, kao saznanje i potvrda da je pravda, iako spora, ipak moguća i dostižna.

Podsjećanja radi, 2013. godine jedan ugledni privrednik i član naše porodice poslodavaca Remid vis mašinski centar odlučuje da od nekadašnjeg industrijskog giganta „Radoje Dakić“ kupi kompleksnu mašinu, jednu od 2 takve na prostoru bivše Jugoslavije, kako bi ona nastavila da stvara novu vrijednost, upošljava ljude i generiše prihode za državni budžet. Umjesto toga, taj privrednik tada otpočinje desetogodišnje putovanje objašnjavanja sa crnogorskim institucijama i sudovima koje, u ovoj fazi, njega košta više desetina hiljada evra izgubljenog novca uz poruku da je (teško za povjerovati ali istinito) on dužan državi platiti cca dvadeset hiljada evra sudskih troškova(!?). Mi, predstavnici privrede, koji težimo opštem dobru i javnom interesu, konstatujemo da je u konkretnom slučaju trajno izgubljena šansa da se otvori najmanje 10 novih radnih mjesta, sagradi ozbiljna kooperantska mreža, smanji uvoz, ojača konkurentnost, generiše ozbiljna količina novca po osnovu poreza, doprinosa i drugih davanja, i još niz pozitivnih efekata koji su Crnoj Gori prijeko potrebni. Nije suvišno napomenuti da se radi o proizvodnji, djelatnosti koja Crnoj Gori nedostaje i bez koje ne možemo pričati o uspješnoj ekonomiji – i koju svi zdušno podržavaju – da li suštinski ili samo deklarativno?

Poseban značaj ove odluke ogleda se u činjenici da je Ustavni sud utvrdio da su redovni sudovi proizvoljno tumačili mjerodavno pravo, zanemarujući jasnu zakonsku obavezu organa koji sprovodi izvršni postupak da odluči o načinu čuvanja popisanih stvari. Ustavni sud je zaključio da je na ovaj način privrednom subjektu nametnut pretjeran i nesrazmjeran teret, da nije ostvarena pravična ravnoteža između interesa države i zaštite imovinskih prava i da je povrijeđeno ustavno pravo na imovinu.

Na kraju, svjesni potrebe da kao država i društvo suštinski idemo naprijed i sazrijevamo, nadamo se da će se osjećanje te potrebe moći prepoznati i u daljem razvoju situacije u konkretnom slučaju.